Visočica

Home / / Visočica

Visočica je planina koja se nalazi na prirodnoj granici između Hercegovine i Bosne. Sa istočne strane od planine Treskavice odvojena je rijekom Ljutom, sa juga i jugozapada rijekom Neretvom od Prenja, a sa zapada i sjevera kanjonom rijeke Rakitnice od Bjelašnice. Najviši vrh Visočice je Džamija (1967 mnv), a nešto niži vrhovi su Veliki Ljeljen (1963 mnv), Mali Ljeljen (1860 mnv), Vito (1960 mnv), Subar (1820 mnv), Veliko brdo (1884 mnv) i Drstva (1808 mnv). Južno od Sinanovića nalazi se Puzim (1776 mnv) jedan od najmarkantnijih vrhova Visočice, malo izdvojen od ostalog dijela masiva Visočice i privlači pažnju svojim strmim liticama.

Do planine najčešće se dolazi iz pravca Konjica i Nevesinja, dok iz pravca Kalinovika i Bjelašnice vodi malo lošiji put. Na samu planinu može se doći iz više smjerova makadamskim putevima: sa zapada preko Grušačkog polja, sa juga iz sela Luke, istočno iz doline rijeke Ljute, sa sjevera iz sela Sinanovići. Glavni masiv Visočice, kao i njeni istaknuti grebeni, izgrađeni su od krečnjaka.

U okruženju planine, u duboko usječenim dolinama rječica i potoka nalaze se naslage filitnih škriljaca. Ove naslage škriljaca sprečavaju brzo prodiranje vode sa naslaga krečnjaka te planina na taj način dobija izvore koji se nalaze u podnožju samih vrhova. Takvi su izvori Mandina Česma u Mandinom Dolu na visini 1720 m. Zatim nekoliko izvora u Mekom Dolu na visini 1650 m, pa Smajina Česma na Policama na visini 1550 m, izvora pod Spionikom (1800 mnv) i Hotanj Vrelo (Turisova voda) na sjeverozapadnoj strani Ljeljena (1540 mnv). Ovi izvori nisu jaki ali su veoma važni pošto voda u njima rijetko kada presuši.

Izvori velike izdašnosti nalaze se u samom podnožju masiva. Pravih jezera nema na planini. U kotlinama koje lokalno stanovništvo i stočari zovu jezera, skuplja se voda sa okolnih grebena u periodu otapanja snjega tokom proljeća ili velikih ljetnih kiša. Takva „privremena jezera“ su: Veliko Jezero, sjeverno od vrha Kaoci i Vito u kotlini zvanoj Kaoci, zatim Veliko Jezero (ili Velika Bara) u kotlini sjeveroistočno ispod vrha Ljeljena i Suvo Jezero ispod vrha Džamije. Zapadne, sјeverne i istočne strane planine, do visine 1600 mnv obrasle su listopadnom šumom bukve i јavora.

Јugozapadne strane (Ivica i Grušćanska planina) obrasle su četinarima – crnim borom i omorikom. Јužni obronci završavaјu se brežuljkastom visoravni, sve do riјeke Neretve, sa mješovitom šumom hrasta, graba, kukrike i crnog bora. Od 1600 mnv pa naviše, planina nema nikakvog drveća. Tu nema ni klekovine, planinske smreke, koјa se inače na drugim planinama poјavljuјu na visinama iznad 1600 mnv. U toj zoni raste planinsko bilje: potočnica, dinarski enciјan, lincura, vida, maćuhice u raznim boјama, raznovrsni karanfili, zvјezdan, razne vrste salepa, jagorčevina itd. U kotlinama i dolinama, raste mrazovac, čemerika, kopriva, paprat, crni kukuriјek i drugo bilje.

Na planini žive vukovi, medvјedi, divlje svinje, srne, divokoze, lisice, kune i zečevi. Od ptica se mogu sresti veliki i mali tetrijeb, crna žuna, jarebica lještarka, kobac, jejina, sova ušara, ćuk i dr. Po prisojnim južnim i jugozapadnim, kamenitim stranama planine, osim guštera i sljepića, mogu se naći i po koja zmija otrovnica kao što je poskok i šarka.

Napomena: Prostor oko vrha Puzim je miniran, pa tamo ne treba ići bez vodiča.

Izvori

  1. Jovo Popović (1935.): Kroz planine Bosne i Hercegovine, Sarajevo

Fotografije

Boris Čikić

Tekst napisao

Marko Ivanišević

Related Projects